Ja bih voljela da su se svi zastitari poceli uopce baviti time ne iz racionalnog razloga vec iz srca, iz ljubavi prema zivotinjama.
A onda dolaze sve ove teske dileme kao sto je kod udruga s puno zivotinja i premalo sredstava, pa pitanje tek okocenih stenaca itd. Ne bih se zeljela naci u ulozi donositelja odluke zivot ili smrt, za bilo kojeg psa, stenca ili odraslog.
Ono "neudomljiv" je zbilja grozna kategorija, i uvijek cu biti za to da se omoguci zivot svakoj zivoj zivotinji. Mislim srcem, jasno.
U boxu nijedan pas nije sretan, ali dok je ziv ima sansu biti udomljen. Financije..hm, sklisko kako rece Coco. Kad se mora birati izmedju recimo jednog "neudomljivog" naspram mozda desetak ili vise potencijalno udomljivih.. bilo bi logicno i racionalno izabrati ovih deset.
Znaci: oduzeti zivot onome jednom. Koma.
Kako bi to mogao uciniti netko tko spasava zivotinje iz ljubavi prema njima, a da ne ubije istovremeno i dio sebe.
Divim se ljudima koji unatoc raciu spasavaju i udomljavaju zivotinje- ne na nacin zene koju je opisala Coco, vec poput same Coco, Irene, Yellene i drugih. Ja se ponekad bojim kad cu naci opet napustenu zivotinju, i znati da joj mogu i trebam pomoci, a racio ce mi govoriti protiv.
Ali kako bih te noci mirno legla u krevet, ako znam da sam ja covjek mogla pomoci npr.tom psu, a iz sebicnih razloga to nisam ucinila.
Ova tema je prestrasna.. i zbilja nema odgovora, kako je netko napisao- razliciti smo i razlicito mislimo, a razliciti su i psi. Nije svakom potrebna svilena deka za srecu.
Da su na vlasti zastitari zivotinja i emotivci sigurno bi i udruge imale vise para npr.za sterilizacije itd, ali to nikad nije ni bilo, emotivci ne jure u fotelje i ne uzivaju u nadmoci nad drugima.
Pa se zastitari snalaze, improviziraju i po meni je ok dok se radi za dobro zivotinja, ma koliko ponekad izgledalo ludo.
Cesto cudesne, naizgled bezizlazne situacije zavrse izvrsno za pse, a toga ne bi bilo da je pojedinac razmisljao skroz logicno. Ipak netko odozgora gleda sto radimo..:)
Osobno volim svoj nacin zivota i tesko se podredjujem situacijama u kojima neciji interesi, pa bio to i jedan pas, moraju doci ispred mojih. Ali ponekad covjek jednostavno osjeti da nesto mora uciniti.. jer nitko drugi nece. Recimo Miska mi je upala skroz neplanirano u zivot, pokupila sam je s ceste bez razmisljanja. U kuci nema dovoljno ruku za sve zvijeri i bila je na kraju svega, ali sigurno sretnija nego mlacena i gladna kao prije. Vjerujem da bi se i ona slozila s tim;)
Bila je ovdje 11 mjeseci, na oglase sam imala TRI poziva za nju. Jer je kakti "neudomljiva"- neugledna i starija kujica. (nemojte se buniti, znam da je ona svima preslatka i ima predivan pogled i dobru narav, ali udomitelji ne pitaju za pogled).
A na kraju je iz te neplanske price dosao pravi pravcati happyend, za nju i za ljude koji su je uzeli.
Frisko mi je pa pisem o tome, htijela sam zapravo reci da se trud isplati, onako moralno i dusevno isplati. Ipak su to zive duse koje se spasavaju! Da, onda jesam za spasavanje zivota po svaku cijenu.
A sto dalje, ako je rijec o agresivnoj zivotinji.. ne znam. Zato bi trebale postojati osobe koje imaju jacu racionalnu kontrolu nego ja, uz svu svoju ljubav prema zivotinjama, da odluce o tome. Rijec je o njihovoj savjesti.

Gomilanje o kakvom pise Coco je ziva jeza, mislim da je to pitanje bolesti, i drustva u kojem zivimo. Financije idu s vrha, da vise ide zastitarima sigurno bi pohrlili takvoj osobi da spase pse.
Ali tko ce misliti o tamo nekim psima kad se nacija fila markicama, stiklama i inim "vrijednostima".