Neki su se u ovom topiku spomenuli njegovog početka, pa da ga copy paste, jer se spominje ono čega se ne sjeća:

'Danas me netko pitao zašto nismo dali uspavati jadnog, starog psa? Zašto ga mučimo? To me skroz zbediralo Jer pitanje je možda i na mjestu - zašto ga mučimo kada možda skonča svoj život u boxu u kojem živi već 14 mjeseci, kao robijaš osuđen na dožiivotnu robiju, osuđen sa svojih 70, a evo teku mu već 80-te Dali zbog nade? Vrijedi li naša ljudska nada njegove patnje? Ili je to sebičnost, igranje Boga, kukavičluk? Ustvari, ja već znam odgovore na ova pitanja, nema tu puno filozofije. I znam što bi pojedine šapice odgovorile kad bi ovo doista bilo pitanje. Najviše sam se zbedirala zbog sumnje da Boxi ipak neće proživjeti posljednje dane na nekom lijepom mjestu. I to sam skužila tek nakon što smo ga jadnička izmrcvarili. Boxi, kao neki primjer iz školske literature, simbol nečega...kako odvratno srcedrapateljski, a stvarno'

Za mene je ovo tada bila ljudska dilema, ili moralno pitanje koje je Bullmaja procjenila vrijednim diskusije. U topiku se otvorilo još mnogo ljudskih pitanja i moralnih dilema ali su se javili i neophodni glasovi razuma. Ljudi su se nekako podijelili u dva do tri tabora iz čega je nastao i onaj po meni nesretni 'taboraški topik'. U jednom su se našli oni koje su 'razumni' pomalo podcjenjivački nazvali 'emotivcima', a u drugom oni 'razumni' koji su sebe tako nazvali, a 'emotivci' su im to priznali uz predbacivanje da je razum bez emocija monstruoznost. Išlo je čak do optužbi o selektivnoj ljubavi, što je između ostalog nacistička kategorija. A sada se stvar vratila na početak. Meni se pak čini da crno bijeli svijet postoji samo u pjesmi.

Spomenula sam gospođu koja skrbi o 50 životinja. Mišljenje je nekih da jedna osoba ne može kvalitetno skrbiti o toliko životinja, pa je rečeno da je to razumnim ljudima jasno. E pa razumnim ljudima ne može biti jasno da je to moguće, jer nemaju iskustva i gledaju na ovakve osobe iz perspektive pojedinca koji je svjestan da može skribiti o samo jednoj, dvije ili možda pet životinja (npr. 2 psa i 3 mačke). Ali nije u sferi fantastike da postoje toliko sposobne osobe koje mogu skrbiti o 50 životinja. Naglašavam sposobne i dodajem energične, uporne, suosjećajne, iskrene. Nisam mislila da bi nekome palo napamet da jedna osoba svakodnevno prošeta 25 pasa i nahrani 25 pasa i mačaka, da svakog počoha, svakom da pusu i svakom kaže laku noć. Žao mi je što su neki iz svojih razloga krenuli ovo karikirati, a za one koji nisu imali takve namjere nego su stvarno :ajme zamišljali takvu situaciju, evo pojašnjenja. Gospođa je svojom sposobnošću okupila oko sebe mlade ljude volontere, dogovorila pogodnosti s veterinarima i dilerima hranom, gospođa nije socijalni slučaj ali nije niti bogatašica. Svakodnevo se psi šetaju, čisti su, kastrirani, jedu dobro i oni i mace. I malo pomalo, jedan po jedan, budu udomljeni.
Slučaj broj dva. Gospođa skrbi o 120 mačaka na svojem lijepom posjedu, mnoge među njima su hendikepirane ili stare mačke. Gospođa je svojom sposobnošću priskrbila stranog donatora, a ni sama ne oskudjeva sa svojom inozemnom penzijom. Neki sam je dan vidjela onako staru i nesigurnu na nogama kako vuče pronađenu teško bolesnu rotweilericu po veterinarskom faxu. Zamalo je pala, a ja se našla fala bogu blizu i zadržala je na nogama. Bilo je dirljivo gledati je kako cupka prema svojem lijepom francuskom automobilu s roticom kojoj su pod repom zjapile sanirane rane.

Slučaj broj tri. Gospođa ima starački dom za mačke u kojem boravi oko 40 mačaka. Kuća i vrt nedaleko Zagreba u svemu su podređeni njezinim štićenicima. Mace u kući imaju svoje čiste zahode, jedu prihvatljivo kvalitetnu hranu, imaju svoje igračke, penjalice, grebalice, sve su kastrirane, i mogu u vrt ograđen 2 metra visokom žicom, pri vrhu osiguranom tako da je u posljednjih godinu dana samo jedna mačka prokužila kako se ide u susjedstvo. Svojom sposobnošću pronašla je sponzore.

Ove tri osobe su samo tri osobe koje ja poznajem. Ne umišljam si da imam čast poznavati ove tri jedine, da su one izuzetci. Unatoč ovoj idiličnoj prezentaciji, gospođe ne mogu baš bezbrižno spavati, baš kao ni brojne udruge. Previše je ničijih životinja, previše je boli i moralnih dilema prilikom odlučivanja. Pitanja koja si ovakvi pojedinci i udruge postavljaju su: Kome pomoći? Tko je prioritet? Hoćemo li smjestiti 1 godinu starog labradora ili 10 godina starog, ustrijeljenog mješanca? Tko će ostati na cesti? Tko ima veće šanse za udomljavanje? Tko ima veće šanse za preživljavanje?

Ovo je po meni jedna strana ovog topika. Udruge ili pojedinci, nema razlike. Tko spašava životinja ne okreće glavu od ovih pitanja, ona su zajednička, ljudska, moralna i naravno logična. Tko ne spašava životinje može izbaciti neka od ovih pitanja i baviti se brojkama i razumom.
A onda je tu i mračna strana spašavanja životinja pod svaku cijenu, patologija, užas i strava. Ili neznanje. Glupost nije urođena, a pošto spomenute gospođe iz Sušina i ova iz okolice Zagreba, te mačkarica iz novozagrebačkog naselja nisu retardirane osobe, svjesne su prostora i vremena u kojem žive (mislim na prostor i vrijeme u kontekstu kad luđaka dovedu u ludnicu i pitaju ga 'Gdje ste vi sad? Koja je godina/dan?), u njihovom slučaju je glupost neoprostiva, jer one nisu svetice nego zlostavljači. Sakupljači koji ne žele udomljavati, kastrirati životinje. Sakupljači koji životinje napokon ubijaju.

DCM žao mi je što si se ovako iznervirala ali sigurna sam da je to iz neznanja. Kao i 'filozofima' i tebi kažem, nema generaliziranja. Pitaj Irenu kakav je doživljaj gledati psa koji umire od gladi. Ima li išta strašnije od toga? Psa pogazi auto, mrtav je na mjestu ili je odveden vetu i bude uspavan u stanju šoka. Grozno! Ali pas ili čovjek koji umire u agoniji od gladi...ne, ne postoji ništa strašnije od toga.

Ni ovi zlostavljači poput onih prije spomenutih spašavatelja životinja nisu izuzetci. Ima ih kao i onih prvih. Samo što će prvi završiti u raju, a drugi u paklu. To je bitna razlika.

Da zaključim. Bile udruge ili pojedinci, imali jednu ili 50 životinja, dokle god se mogu brinuti o životinjama na način da životinje ne pate, bile one privremeno na lancima (poput Dante poslije kastracije, da ne prekorači preko ograde, a koja sada spava u krevetu) ili u boxevima (poput Boxija koji je na kraju pronašao svoju Andreju), ti ljudi spašavaju životinje i treba ih cijeniti. I iz poštovanja prema njima i njihovom nesebičnom radu treba im dozvoliti da budu obični ljudi koji mogu krivo procijeniti, odlučiti, imati svoje dileme, noćne more, svoje ljudske drame i svoje male živote.