Prethodni postovi me navode na zaključak da se ipak svi slažemo da su životinje razumna bića. Problem je u kategorijama u kojima ih procjenjujemo (ljudske vs životinjske) i koliko nam te kategorije vrijede. Razumljivo je da većini ljudi više vrijede kategorije vlastite vrste. Međutim, zar nas od životinja ipak prvenstveno ne razlikuje moral? Napokon i svijest o moralu koji za razliku od životinja imamo? Spominjali smo već ljudski faktor, ali što je to? Jesu li to samo emocije koje ne možemo obuzdavati? Pa prije dvije godine Europa je u svoje zakonodavne sustave uvela postulat na kojem se baziraju svi europski zakoni o dobrobiti i zaštiti životinja, a to je da su životinje emotivna bića. Dakle, emocije nisu isključivo ljudski faktor. Kako još nisam upoznala moralnu životinju, ispada da mi je to još jedina kategorija koja me u grubo razlikuje od mog psa. A moral čini jako veliku razliku među nama (životinjama i ljudima i ljudima i ljudima). I napokon, čini mi se da se ne može isključivo ljudski razum povezivati s odgovornošću. Razumni dio odgovornosti je lako shvatiti i prihvatiti, jer se može podvesti pod zakonodavne članke pa se prema njima može ravnati i bez morala živjeti (piješ, ne kradeš, uzdržavaš obitelj, ne tučeš se i ne brineš o nesreći drugih). Moralni dio zakonodavstva, moral kao dio ljudskih vrijednosti nije otišao dalje od 10 zapovijedi božjih u kojima nema ni spomena životinja. Kako smo mi ljudi nadmašili svojom inteligencijom sve drugo razumno i inteligentno na zemlji, krenuli smo propitivati i naše pravo upravljanja manje inteligentniom bićima. Pozicija iz koje govorimo nikada nije isključivo razumna, emotivna ili moralna. Ljudi imaju dileme o nematerijalnim pitanjima, životinje imaju dileme o materijalnim stvarima (hoću li prvo pojesti ovo ili ono ili redom sve ili me to netko zeza? Zezaš me?).
Moj zaključak: ljudi i životinje se mogu uspoređivati samo kad ljudi imaju sposobnost empatije, tj. sposobnost stavljanja u tuđe cipele. A to je jako rijetko.