Da podsjetim na post koji je bio uvod u temu ovog topika:

Coco Charmel pise:
Quote:
Danas me netko pitao zašto nismo dali uspavati jadnog, starog psa? Zašto ga mučimo? To me skroz zbediralo Jer pitanje je možda i na mjestu - zašto ga mučimo kada možda skonča svoj život u boxu u kojem živi već 14 mjeseci, kao robijaš osuđen na dožiivotnu robiju, osuđen sa svojih 70, a evo teku mu već 80-te Dali zbog nade? Vrijedi li naša ljudska nada njegove patnje? Ili je to sebičnost, igranje Boga, kukavičluk? Ustvari, ja već znam odgovore na ova pitanja, nema tu puno filozofije. I znam što bi pojedine šapice odgovorile kad bi ovo doista bilo pitanje. Najviše sam se zbedirala zbog sumnje da Boxi ipak neće proživjeti posljednje dane na nekom lijepom mjestu. I to sam skužila tek nakon što smo ga jadnička izmrcvarili. Boxi, kao neki primjer iz školske literature, simbol nečega...kako odvratno srcedrapateljski, a stvarno

Iz ovog posta sigurno govore i osjećaji drugih zaštitara, a možda još i više pojedinaca koji su osjetljivi na sudbine životinja, a ne bave se zaštitarstvom u sklopu neke organizacije.
Pošto sam u postu napisala da ovo ustvari nije pitanje, a budući da je topik, sad već otvoreni njegov drugi dio, otvorio mnoštvo pitanja i dao mnoštvo odgovora na njih, onda je red da i kažem zašto jedan stari pas koji jede lovu udruge (što donacije, što novac iz vlastitih džepova) još uvijek živi. Naime, u odnosu na broj udomljivih pasa, 'neudomljivi' su u velikoj manjini. Udomljivi psi daleko manje koštaju, kratko se zadržavaju na jaslama donatora, jedni dođu, drugi odu, ni ne stigneš ih ni doživjeti kako treba. Uglavnom se skupe s ceste, cijepe, čipiraju, kastriraju (ovisno o financijskim mogućnostima), ušminkaju i ubrzo nađu udomitelje. Najveći dio rada u spašavanju životinja, rekla bih 80% je rad s ljudima: edukacija, trud da se nađe najprikladnijeg psa čovjeku i najprikladnijeg čovjeka psu. Otprilike 6-8 udomljivih koji se mjesečno zadrže na jaslama koje netko plaća, potroše kao jedan 'neudomljivi'. Matematika je jasna. Ne isplati se takvog psa držati na životu. A onda dolazi moralna i etična strana nas ljudi. Važemo vrijednosti i nadamo se, jer nam iskustvo govori da je i psa starog 8 godina moguće udomiti, moguće je udomiti i psa koji pati od epilepsije, mačku koja ima mikrosporozu, psa problematičnog ponašanja. Nevjerojatno je da na Zemlji žive i takvi ljudi koji udomljavaju takve pse, potpuno svjesni što su napravili.
Zanimljivo je da često i sami donatori radije doniraju sredstva za spašavanje sasvim određenog psa, određenu sudbinu, određenu priču, nego za hrpu sretnih anonimusa koji nisu stigli niti imati svoju priču. Ovakvim se psima uz malo truda nađu sponzori, individualci, netko bi ih nazvao frikovima, sasvim posebne osobe koje sa svojim shvaćanjima izlaze iz okvira uobičajenog prosjeka. To su oni za koje nema kriterija kao ni za upravo one životinje koje oni žele spasiti pod svaku cijenu. To su iznimke.

Dalje opet pišem ja:
Quote:
Spašavanje životinja nije ni biznis ni profesija u našem društvu, a i tamo gdje jest, nemoguće je da itko javno prizna da se psi eutaniziraju prema kriteriju starosti, jednog dana života ili izgleda.


Silverix piše:
Quote:
To ni nisu kriteriji. Kriterij moze biti samo neudomljivost...


Stvar funkcionira ako se dovede do kraja. Treba imati kriterije za sve. Ako je kriterij za eutanaziju 'neudomljivost', što je kriterij za 'neudomljivost'? Nude se tri:

Silverix piše:
Quote:
a) ili protekom vremena (ako je to vrijeme unaprijed odredjeno onda to vrijeme postaje kriterij); b) ili nemogucnoscu ulaganja odredjene svote sredstava u lijecenje ili otklanjanje problema u ponasanju, a da bi se zivotinja dovela u stanje udomljivosti (ako je svota unaprijed odredjena onda ona postaje kriterij); c) ili neuspjehom pokusaja dovodjenja zivotinje u stanje udomljivosti (kriterij trajno bolesna zivotinja ili zivotinja s trajnim velikim problemima u ponasanju).


Sve ovo stoji. Jasno i racionalno. VHS-i se drže prvog kriterija i to funkcionira - psi se eutaniziraju za 1 - 30 dana, različito od VHS-a do VHS-a, jer je vrijeme kriterij. Drugi kriterij je također na mjestu - koliko para, toliko muzike - život je okrutan. Treći kriterij - tko bi mu protuslovio? Ja bih tu dodala i četvrti kriterij - vanjski ljudski faktor. Ne ljudski faktor onih ljudi koji trebaju odlučiti o isplativosti spašavanja životinje, već onaj vanjski, nepredvidivi faktor koji životinji daje šansu za nastavak života. Ako su neudomljivi psi u omjeru 1:100 u godini dana (8 mjesečno x 12 mjeseci), onda mi se čini da vrijedi za taj jedan život pričekati onu posebnu, vanserijsku osobu koja postoji uprkos svim racionalnim kriterijima postoji. Takvih osoba ima i na ovom forumu - situiranih, obrazovanih, racionalno trknutih:)

Quote by me:
Quote:
To je jednostavno nespojivo s idejom spašavanja životinja. A što se radi iza kulisa i dali bi netko želio da to postane javna praksa, to je druga stvar. Samo što to onda nije spašavanje životinja, već nešto sasvim drugo.


Silverix odgovara:
Quote:
Ne znam ja sto se dogadja iza kulisa i tko bi sto zelio. Tema topika je jasna. O njoj razgovaramo. Zakulisne radnje neka tamo i ostanu


Da bi se moglo ozbiljno i argumentirano razgovarati, treba biti svjestan (znati) da i zakulisne radnje postoje. Onda diskusija nije puko teoretiziranje, nego ima uporište u stvarnosti. Osim toga, između redaka (iza kulisa) napisa nekih sudionika u ovoj diskusiji nazire se mišljenje da doista treba spašavati samo lijepe, mlade ili čistokrvne pse.

I na kraju MiSiTo, hvala što si napisala ovo svoje iskustvo. To je upravo ono što sam i očekivala. Zaključci neka budu svakom onakvi kakve u ovom trenutku mogu izvući. Bez uvjeravanja, bez diskutiranja. Jer tvoja je priča završena, a nečije priče tek slijede i naći će se u tvojoj priči kad za njih dođe vrijeme.
Monti, životinju treba kvalitetno udomiti, to je polazište, a rizik posla je nešto na što moraš biti spreman i polizati.

Edit: quotanje