Upravo smo se vratili iz posjete rodjacima u drugom gradu - to su ljudi kojima smo s puno sumnje, a na njihovo inzistiranje, dali jednog Kjarinog stenca. To je moj mali Kiro, koji je postao veliki Maks.
Bilo je obecano da ce stene bit u kuci, a prezimio je i ostao vani. Kopao je rupe i zavrsio u boksu - njegova mlada gazdarica je snaha u kuci i ne ovisi sve o njoj.
Maksa pustaju van kad ga mogu paziti, s njim se igraju djeca, dobar je, veseo, dobrocudan, poslusan, naizgled nefrustriran. Krasne dlake, dobrog zdravlja, redovito cijepljen.
Mjesecima mi je bila muka i pomisliti na njega. Osjecala sam da smo ga zbog svojih ljudsko-familijarnih odnosa izdali. Ali kako vrijeme prolazi, a pas i dalje djeluje dobro i nezapusteno, pitam se nije li njemu ipak bolje nego mi se cinilo. Dapace, zna mi se ciniti da brojni clanovi obitelji s njim vise aktivnog vremena provode, nego mi zaposleni s nasom Kjarom koja zna satima kunjati u kosari.
Nije sve jednostavno. Mislim da cu se zauvijek pitati jesam li tom psu upropastila zivot.