Iako mi se čini, čitajući ove posteve, da se svi u principu slažete i svi govorite jedno te isto, ipak se na kraju - uopće ne kužim kako - uspijete isposvađati :zbunjen

Meni su uvijek, dok sam bila klinka, roditelji govorili da ne možemo imati psa jer smo u stanu i da je to mučenje životinje jer nas često nema doma i da životinja treba prirodu. Ja sam bila beskrajno tužna i nesretna ali, svojeglava i odlučna kakva jesam, sa 16 godina sam u stan dofurala svog prvog psa - crnog križanca njemačkog ovčara. I dok smo sestra i ja bile školarke imale smo nekako dovoljno vremena da ga šetamo i bavimo se njime ali kad je krenuo faks i druge obveze, već je teret pao na roditelje (čitaj: mamu) a pas je bivao sve više zapostavljen. Pa iako ga nitko nije maltretirao, imao je uvijek za jesti i piti, veterinarsku skrb, fotelju i maženje - ipak danas vidim da mu je u životu moglo biti i bolje (ali i gore, svakako). Kasnije sam, upravo iz tog razloga nabavila maltezere. No, bez obzira na veličinu psa, danas kad imam kuću i ogromno imanje i kad vidim svoju pseće-mačju ekipu (od maltezera do hrvatskog ovčara preko mješanaca raznih vrsta) koja cijeli dan "nekontrolirano lamata" (cit. Stray Cat :) ) tim dobro ograđenim imanjem i u tom lamatanju pretrče silne kilometre u igri i zajedničkim svinjarijama ali i vrlo ozbiljnom radu - čuvanju teritorija :ostrozub , pa kad navečer uđu u kuću vidiš im na faci da su željni fotelje, naše blizine, i spaaavanja. A zaspu onak slatko, ko kad nedjeljom odeš pješke na Sljeme, budeš cijeli dan i onda se predvečer zavališ u fotelju ugodno umoran.... eh, onda mi je jasno koja je to razlika.

Pa isto je i sa čovjekom, iako tu ima individualnih razlika. Ja bih se recimo razboljela u stanu od 30 m2 na 12 katu (mislim, od tuge) ali imam kolegicu kojoj je to vrhunac sreće - penthouse. Meni nepojmljivo. Ja bih radije u baraku samo da ima zelenila okolo.

(Ovo nije osuda onih koji u stanovima drže pse, da se razumijemo.)

Pa ipak ... uhvatim se u razmišljanju, kako je netko ovdje rekao, da sam rob svojih ljubimaca ... jer da - ja trčim ravno doma s posla svaki dan i nisam izašla godinama van navečer jer si mislim kako su "sami" bokci. Ako treba ići u posjetu prijateljima gdje ne mogu voditi bar jednog psa - ja ne idem. Svaki vikend sam isto s njima i kad moram nekuda ići imam grižnju savjesti :zabrinut Mislim, nije mi teško - i ja njih sve obožavam, ali ipak. Možda je vrijeme i da počnem misliti malo na sebe.

I onda razmišljam ovako. Svi ti psi i mačke koji su kod mene, život im je ionako poklonjen. Da nisu završili kod mene, imali bi vjerojatno jaaako slabe šanse da prežive. Dakle, kakav god život imaju - prekrasan im je jer su oni navikli na mnooogo gore i oni znaju cijeniti svaku nijansu boljega. I zato - možda svi, iako s najboljim namjerama, ponekad kompliciramo i previše brinemo.

Mislim da je njima bitno da su siti, zdravi, da se ne smrzavaju, da imaju malo pažnje i ljubavi i, možda najvažnije, da imaju društvo svoje vrste. Sve ostalo si oni već sami reguliraju.