Na sve se strane po forumu spominje topic o Poli a tamo sam se upisala i ja sa svojim razmisljanjem o pasmini njemacki ovcar i svojim razmisljanjem o udomljavanju. Dakle to su moja razmisljanja i moji postupci. I ne vidim sto su toliko trn u oku jer ja niti u jednom trenu nisam rekla kako smatram da tako moraju svi postupati. Vid cuda, netko se slozio sa kontrol frikastom Dorom pa nadrljao.
Val, prehrana se moze provjeriti. Pogledas nakon nekog vremena zubice, posnjofas dah, prenjusis pesa i znas. Uz info o kakici nemozes fulati. Da ne govorim o stanju dlake. Pitaj sapice koje su vidjele Miu koliku su promjenu na njenoj dlaci vidjele.
Da li pas ima ili nema pristup u kucu provjeris jako jednostavno po ponasanju tog istog psa. E bar to nije problem.
Jednako tako ti mogu neke sapice ispricati pricu o formatu A4 napunjenom pitanjima o kojima sa udomiteljima treba razgovarati. No do te su faze izuzetno rijetki dosli.
Sve to zajedno provjerili smo cucanjem iza flanjke i cekanjem da vidimo udomljenog psa sa vlasnikom vani. Osim toga pasje ponasanje prema novoj obitelji vrlo brzo odgovori da li mu je ili nije dobro.
Sto se tice provjera to je kod nas bio uvjet. I na to su ljudi sa razumjevanjem i osmjehom pristajali uz poziv na zajednicku setnju i kavu. I njihovo zvanje telefonom prema dogovoru u slucaju ikakvog pitanja po pitanju bilo cega. Zaista su i zvali. Sa ljudima koji su udomili naseg psa nasli smo zajednicki jezik i to ni jednom nije shvaceno kao tortura, dapace. Stigle su nam dvije drage cestitke za Bozic. U jednoj je izmedju ostalog pisalo voli vas vasa Sei a u drugoj da nam Mia salje pusu. Sa ostalima se cujemo. Makar jednom godisnje. I ni jednom nije zaobisao veseli ton i rijeci koje pokazuju da je ljudima drago sto se cujemo.
Ono sto zelim i opet naglasiti je da postoje zastitari i da postoje privatne osobe koje u vlastitom aranzmanu udomljavaju pse. Uvjeti nisu isti, broj pasa je neusporediv uz jos tisucu razlika. I ja nisam idiot da ne razumijem bitne razlike. Ali me zaista smeta sto se moje misljenje koje sam napisala u naglasenom obliku 'ja bih ucinila...' automatski prenosi u oblik 'svi bi trebali...'
Mozda i je jednostavnije kupiti psa. Kod nekih uzgajivaca. Uzgajivac od kojeg nam je stigao nas Akilo i dan danas je u i te kakvom kontaktu. I dolazio je u brojne kontrole. I to nam je bilo simpaticno i prihvatljivo. Jer, kao sto sam vec rekla u obrnutoj situaciji, nadjen je zajednicki jezik sa tim covjekom i rado smo ga vidjali.
Nitko ne moze osigurati neciju buducnost u cijelosti. Ali ono na sto se moze utjecati....
Moje vidjenje dobrog udomljenja se odvija u tri koraka. Pripremiti psa na udomljenje. Odabrati prikladnu obitelj za njega. Kontrolirati drzanje psa.
I ne vidim zasto bi ja svoje misljenje trebala mijenjati samo zato sto to velike udruge ne mogu na taj nacin raditi :pojma Uostalom, oni ih udomljavaju na stotine godisnje a ja ih necu spasiti toliko u cijelom svom zivotu.