Laurizia, i ja sam to rekla. Tu macu treba (do kraja) pripitomiti, a to se može jedino svakodnevnim trudom. Da živim bliže, išla bi svaki dan kod nje, pa malo pomalo... A ovako... Zaista ne znam. Ako netko ima kakvu ideju, vičite! Utješno je to što se ona prilično dobro snalazi tamo, nije ni bolesna ni mršava, očito nađe hrane, jedino je tamo jako prometno...

U Dalmaciji iz svakog kontenjera viri po 10 divljih maca. Ko npr. golubovi u Zagrebu. Tako da sam se nagledala i puno gorih slučajeva od ovog.

Baš mi je žao glupačice male, što ne razumije da joj želimo pomoći...

Laurizina priča me podsjetila na jednu macu, zapravo jedinu macu u mom životu koju sam mogla, bar dijelom, nazivati "svojom". Bila je već stara, odrasla maca u malom mjestu na Braču. Divlja velika maca. Kako je bila jedina živina u okolici, a meni starci nisu dali životinje u kuću, ja sam joj svaki dan ljeti, kad smo bili u vikendici, nosila jesti. Doduše, ostatke od ručka, ali nije se bunila. Dapače, nakon tjedan-dva mi je dopustila da je mazim, samo meni, nakon 3 tjedna mi je dolazila na poziv, a poslje je već ulazila u kuću i garažu. To je trajalo nekoliko godina. Živjela je blizu, ljeti kod nas u vrtu i čekala me svake godine. Jedno ljeto je više nije bilo... Davno je to bilo, sijećam se da ja tada još nisam ni krenila u školu, ali "moja" Micika mi je još uvijek u sijećanju...