Mom Špiri su zadnje nogice poput velikog slova O, ili kako mi znamo u šali reći, kao da je jahao bačvu. Skroz okrugle, slabašne, drhtave,tanke na dodir i teško hoda, teško se penje, a žicanje kod stola na zadnjim nogicama ne dolazi u obzir. Kao je bio mala bebica od mjesec i pol završili smo na badnjak u noći kod Zoje jer nije tri dana uopće kakao. Bila je prekrasna i ostali smo kod nje. Nakon mjesec dana meni su se nogice činile čudne i naravno pitala sam. Ismijali su me. Kad su i drugi primjetili te nogice krenuli su prijedlozi. U Bubu je dolazio neki veterinar iz Austrije, koji se bavio kostima. Njegov prijedlog je bio da "prepilimo nogice i zašarafimo ih natrag". Čak smo maltene mogli birati šarafe. Ja sam se zgrozila, prepiliti nogice i nanovo zašarafiti. Kao Pinokiju otprilike. Nisam dala. Sad je Špiro navršio devet godina, nema nekih šetnja, uglavnom je kao ukrasni jastučić na krevetu. Prošeta po svom vrtu, ako Irma nije u blizini, jer ga ona obavezno sruši, teško se penje uz svoju visoravan, pogotovo sad po snijegu. Ali nogice takve kakve jesu su još tu. I Špiro isto. Filamo ga Neurobionima, Kanivitonom. I naravno što je najvažnije, obožavamo ga.