Yuku free message boards

Predgovor

Jednog vrućeg ljetnog dana, u šumi iznad naše kuće, pojavio se čupavi pas. Bilo je očito da nema vlasnika i da je u potrazi za novim domom. Kako smo oduvijek udomljavali izgubljene i napuštene kućne, i ne samo kućne ljubimce, odlučili smo pronaći mu novoga gazdu.
Ocijenili smo da je Internet idealan medij pomoću kojega bismo Arniju mogli naći novoga gazdu. Na Hinetovom malom oglasniku o kućnim ljubimcima oglasili smo ponudu, u nadi da će se uskoro javiti neki ljubitelj pasa, koji bi bio spreman udomiti Arnija.
No, kako stvari najčešće krenu drugim tokom od zamišljenog, Arni je još uvijek s nama.
A možda postane i popularan, zahvaljujući upravo Internetu i jednoj raspravi, koju je otvorila Melanie pod nazivom:

“Kako ste izabrali svoje kućne ljubimce”.

Sada imamo dva kućna ljubimca, a imali smo ih do sada više. Točnije, ljubimci su imali nas. Sve životinje, koje smo do sada imali, obično su posvojile nas, i došle su u kuću neplanirano.
Samo je jedan ljubimac došao u kuću planirano, ali i on je posvojio i izabrao nas, a ne mi njega.
No, svaki je ljubimac pričica za sebe. Osim toga, pričica o svakom od ljubimaca više je od odgovora na pitanje:
“Zašto ste izabrali baš tog ljubimca kojega imate?”
No, možda priča o svakom od ljubimaca može biti i odgovor zašto bismo izabrali baš tu životinju da ona nije odabrala nas.

Prvo nas je posvojio jedan rasni crni mačak, dok smo još stanovali u neboderu u Zagrebu. Jednostavno je za nama ušao u lift, izišao je na našem katu, i uputio se ravno pred naša vrata. Kad smo otvorili vrata stana uletio je u sobu, i odmah zauzeo mjesto na krevetu. Tu je noć prenoćio kod nas, ali ne na krevetu, iako je bio dobro njegovan. Ipak, nije bio naš ljubimac, niti je to ostao. Sutradan je već čekao pred vratima, da ga pustimo napolje. Vjerojatno je shvatio zabludu. Tu večer, kad nas je privremeno posvojio, bila je gusta magla, i mačak se izgubio. Mi smo, naime, stanovali u jednom od pet jednakih nebodera, i mačak je u magli očito promašio svoj ulaz. Vjerojatno je stanovao u istom takvom neboderu, na istom katu, i u istom takvom stanu, kad je odmah pogodio prava vrata i pravi krevet.
Životinje su nas nastavile posvajati i kad smo se preselili u jednu malu kućicu na brijegu pokraj grada.
Prvo je odnekud dolutala barska kornjača. Za nju sam u vrtu morao napraviti bazen i dobila je ime Klorni.
Onda nas je posvojio jedan gavran sa slomljenim krilom. Jednostavno se pojavio u našem vrtu ispred kućnih vrata. Kao da je znao kamo treba doći. Uspjeli smo ga nekako zakrpati, i on je veselo skakutao oko kuće, sve dok nije mogao poletjeti. Zvali smo ga Garo. Dugo vremena još dolazio bi i kucao nam na prozor. Sve dok nismo odselili. Bio je pametan i svašta je znao. Naročito je spretno otvarao orahe. Ne bi uzalud kljuckao po njima, već bi orah, s trave, odnio na nekakvu tvrdu podlogu, i savršeno preciznim udarcem kljuna rastvorio.
Jedan bračni par crnoga kosa uselio se u našu garažu. Na polici uz ulaz napravili su gnijezdo, i odgojili pet malih kosića. Mi smo, jasno, za to vrijeme auto parkirali izvan garaže.
Tada smo preselili u Samobor, gradić dvadesetak kilometara udaljen od Zagreba.
Tamo nas je odmah posvojila jedna prekrasna rasna bokserica. Nju smo nazvali Aska i ona nas je uvela u svijet pasa.
Izgleda da se u Samoboru, među izgubljenim psima, pročulo da će sigurno biti zbrinuti dođu li pred naša vrata.
Tako se, dok smo još zbrinjavali Asku, odnekuda pojavio Fredi. Tako smo ga naime nazvali. To je bio manji pas od Aske. Prvo bi me vrijeme, kad sam odlazio na posao, pratio do autobusa, pa čak i u autobus. Kad bih mu naložio: “Fredi, ideš doma!” izišao bi iz autobusa i uputio se ravno pred našu kuću. I čekao me pred vratima, sve dok se ne bih vratio s posla. Njega smo okupali, uredili i uvalili dvjema djevojčicama, koje su silno željele psa. Roditelji su se u početku opirali, jer nisu željeli u stanu nekakvu đukelu s ulice.
Tu smo se poslužili malim lukavstvom, da ne kažem prijevarom. Dozvoljeno, jer nije bilo sa zlom namjerom. Roditelje smo uvjerili da je Fredi čistokrvni njemački lovni terijer. Prema slici iz našega kinološkog priručnika to je mogao i biti.
Roditelji su progutali priču, da ga je vlasnik, koji radi u Njemačkoj, ostavio na čuvanje jednoj staroj gospođi u našem susjedstvu. Dodali smo još, da se u međuvremenu vlasnik psa nije pojavljivao, a stara je gospođa umrla. A, jadni se Fredi našao na ulici.
I, svi su bili zadovoljni. Djevojčice, što su dobile psa; roditelji, što im kćeri imaju pravog rasnog psa, njemačkog čak; mi, što smo Fredija dobro udomili i, naravno, Fredi, što više nije morao ići od kuće do kuće i pokazivati kojekakve trikove, da bi uvrebao kakav takav obrok.
Nakon Fredija, posvojilo nas je još podosta pasa, iako smo i nakon Aske uvijek imali po jednoga u kući.
Do sada smo ih sve uspjeli dobro udomiti. Jedino nismo uspjeli udomiti posljednjega koji nas je posvojio, Arnija.
“Tržište” je postalo prezasićeno.
Sada ćemo na dvorišna vrata postaviti natpis

AZIL
ZA IZGUBLJENE PSE
PRIVREMENO JE POPUNJEN.

MOLIMO, POKUŠAJTE KOD
SUSJEDA.



Posvajale su nas i druge životinje. Povremeno bi nas posvojio kakav šumski miš, koji bi negdje u našoj kući prezimio, a na proljeće bi se vratio k svojima.
Pod krovom su se smjestile sjenice, a u jednoj udubini redovito se gnijezdi brgljez. Zimi im ostavljamo hranu na hranilištu, pa ih, kad je visok snijeg, na stotine dođu kljuckati sjemenke i loj.



Tada, osim sjenica i brgljeza, dolaze crvendaći, kosovi, djetlići, batokljuni i svakojake druge ptice.
Jedne nas je zime posvojio jedan škanjac mišar. Naše su prve susjede djeca došla obavijestiti, da im je s krova u dvorište pala velika ptica. Susjeda je, naravno, pticu donijela nama na daljnji postupak. Ptica je bila posve smrznuta i ukočena, ali vidjeli smo da je još bila živa. Lijepo smo je utoplili, i drugi je dan malo živnula. Nazvali smo je Škanji, iako nismo znali je li muško ili žensko. Za njega sam napravio veliku krletku, i hranili smo ga tako dugo dok nije došao u punu formu.



Kad je u proljeće ojačao, pustili smo ga u prirodu, tamo gdje mu je i mjesto.
Veselo je odletio s našega brijega.
I, izgleda da mu se ovdje dopalo, čak je i društvo našao. Sada, naime, često u visini iznad naše kuće kruži par tih ponosnih ptica.
Lijepo ih je gledati.
Nešto prije Arnija, posvojila nas je i zmija bjelica, koja se smjestila u rupi ispod ulaznih stepenica. Ljeti je povremeno vidimo kako se sunča, i svakim je danom sve dulja i deblja. Očito ima dovoljno hrane u našemu vrtu. Po svemu sudeći, tu joj je dobro, i ne namjerava se odseliti. Zimi, u svojoj rupi, spava zimski san. I, ne smeta nikome. Dobro nam došla.

Ne znam zašto su nas životinje tako posvajale, ali mi protiv takvog izbora nemamo baš ništa. Možda bismo i sami tako birali. Da smo mogli.

Aska je uvrijeđena

Dogodilo se to onoga ljeta nakon što smo sretno udomili svih šest Askinih psića. Ja sam kao i obično, po dolasku s posla, poveo Asku u šumu na redovitu šetnju. Ne znam kako se to dogodilo, ali taj je dan Aska, umjesto lijevo, kao obično, skrenula desno. Izgleda da su je tragovi lisica, koje imaju jazbinu nekih pedesetak metara od naše kuće, skrenuli s uobičajenog puta. Njuškala je oko svakog grma, i mi smo se popeli visoko u šumu. Tamo gdje još nismo bili. Na vrhu brijega Aska je stala i čekala me. Kao da je pitala: “Kamo dalje. Idemo doma, ili smijem li još malo njuškati?” Odobrio sam Askinu želju za istraživanjem, i mi smo krenuli prema sjeveru. I tako smo, nakon nekog vremena, izbili na cestu sjevernije od naše kuće, tamo gdje obično nismo bili. Kako smo već poduže šetali, pozvao sam Asku, i mi smo se uputili uz ulicu prema našoj kući.
Nadomak kuće, ispred jedne novogradnje, bio je parkiran auto. Ispred auta stajali su jedan stariji i jedan mlađi gospodin, i upravo su se spremali ući u auto i otići. Mlađi nas je gospodin prvi spazio. Pogledao je Asku i rekao: “Tata, gledaj, ovo je onaj naš pas!” Stariji se gospodin okrenuo, pogledao je Asku i rekao: “Gle, zbilja.” Meni kao da se svijet počeo rušiti. Sada će vlasnici tražiti da im vratim Asku, i već sam smišljao kako da im tu namjeru osujetim. Kako je napad najbolja obrana, ja sam odmah ispalio rafal optužbi: kako su mogli izgubiti takvoga psa, gdje su bili do sada, a mi smo davali brojne oglase na sve strane, zašto je nisu tražili kad stanuju tako blizu, i svašta još. Ali, sada već bivši, vlasnici Aske nisu se mnogo uzbuđivali. Stariji gospodin, tj. tata onoga mlađega, posve mi je prijateljski objasnio da oni ne stanuju u ovoj kući, nego dvadesetak kilometara dalje. A ovo da je kuća njegova brata, koju on povremeno obilazi. Tako je bilo i tada kada je izgubio Asku. Dok je on obilazio kuću, pustio je Asku da se prošeće. Kad je završio s pregledom, Aske nije bilo, a njemu se žurilo. I, odvezao se. Dodao je pritom: “Ne brinite se, kuja je prava bokserica. Iz šampionskog je legla. Mi već imamo novu.” Rekao je to tako smireno, i nekako hladno, kao da je pas nekakva stvar koju se, kada dotraje ili se izgubi, jednostavno zamijeni novom.
Toliko o bivšem Askinom gazdi.
Zanimljivije je, međutim, kako se za to vrijeme ponašala Aska. Ona bi obično, kad bih ja stao na ulici da s nekim porazgovaram, sjela uz mene i čekala odobrenje da se pozdravi ili upozna s onim s kime bih ja razgovarao. Aska bi tada pošnjofala onoga s kime bih ja razgovarao, a malo bi se i umiljavala radi boljeg upoznavanja.
Međutim, toga dana nije bilo tako. Aska je mirno prošla pokraj obadvojice svojih bivših gazda. Čak je i glavu malo okrenula na suprotnu stranu. Produžila je još desetak metara, sjela na cestu, okrenula leđa svojim bivšim vlasnicima, i čekala. Bilo je očito, da je htjela pokazati što misli o svojim bivšim vlasnicima, i kako je uvrijeđena što su je ostavili i nisu došli po nju.
Ja sam brzo završio razgovor, i krenuo. Kad sam došao do Aske, ona je skočila, i veselo potrčala prema našoj kući.

Asku smo imali dugo, ili bolje reći ona je imala nas. Sve dok nije uginula od bolesti srca.

I evo odgovora. Kad bismo birali psa, bokser bi sigurno bio među pasminama koje bismo izabrali. I izabrali bismo ženku. Po uzoru na Asku.

Ali, naš pokušaj izbora bio je malo drugačiji. Pročitajte u pričama koje slijede.

Priča o Darku
ili kako smo pokušali izabrati psa

Nakon što nam je uginula Aska, odlučili smo nabaviti psa. Jasno, izabrali smo boksera, i od nekog divljeg uzgajivača kupili štenca, malu ženkicu. Doduše bez papira, ali zato jeftino. No, to se pokazalo kobnim. Uzgajivački gad nije cijepio psa, a to nam nije rekao. I, nakon nekog vremena Mala Aska, kako smo je prozvali, počela je pobolijevati. Obišli smo mnogo veterinara, ali nitko nije mogao otkriti od čega boluje. Dok jadna nije uginula. Na Veterinarskom su fakultetu napravili obdukciju, ili kako se to već zove, i ustanovili da je uginula od štenečaka.
Pouka. Nikada ne kupujte psa od divljih uzgajivača, pa makar i jeftino. Ako želite rasnog psa, bolje je platiti punu cijenu.
Sada smo odlučili kupiti psa isključivo od poznatih i provjerenih uzgajivača. Pa koštalo koliko koštalo. Raspitivali smo se o uzgajivačima boksera, ali i drugih pasa. Ja sam tada od mojega dobrog prijatelja čuo za izuzetno dobre osobine tornjaka, ali je do štenaca bilo teško doći. Osim toga, tada se o toj pasmini malo znalo, a priče su bile različite. Neke čak i obeshrabrujuće.
Možda bismo uz pomoć mojega prijatelja i došli do kakvog štenca tornjaka, da moja supruga, u međuvremenu, nije otišla frizerki na novu frizuru. A susjed te frizerke bavi se uzgojem pasa. Rottweilera. I, njemu se upravo okotila rotvajlerica. Tako je moja supruga, zajedno s novom frizurom, došla kući s novom idejom. Da kupimo maloga rotvajlera. Razlog jasan i jednostavan: “Malci su medeni”. K tome, uzgajivač tvrdi da su to miroljubivi i dobri psi. Našoj se kćeri ideja odmah svidjela, jer to je krupan pas, kao što je bila i naša Aska. Osim toga, pas koji “ima srčeko na guzici ne može biti zločest”.
Sigurno je svima poznato, da su ti psi posve crni s malom flekicom na stražnjici, koja zaista liči na srce. Još kad smo u kinološkom priručniku pročitali, da je rotvajler “smiren i staložen pas”, odluka je pala: kupujemo maloga “rotića”.
Supruga je dogovorila posjet uzgajivaču, da prvi odaberemo štenca. I došli smo.
Ali da, kako u onoj zaigranoj skupini malih crnih loptica odabrati pravu? I, opet je životinja odabrala nas. Jedna mala loptica bila je znatiželjnija od ostalih, odvojila se iz zaigrane skupine, i došla do nas. Prednjim je šapama obgrlila moju nogu, i popiškila mi se po cipeli. Nije teško pogoditi. Tu smo lopticu izabrali. Jednoglasno.
Tek smo tada saznali da je dečko, i naša ga je kćer odmah krstila, kao što je on krstio moju cipelu.
Dobio je ime Dark.
Nakon nekoliko mjeseci, kad je psić sazrio za dolazak u novi dom, uzgajivač nam ga je doveo. Zajedno sa svim papirima. Pravim. I tada smo saznali, da mu je “tata pravi šampion s puno pehara”, plemeniti čak, “von Franco” ili tako nekako.



Kad je odrastao, pokazalo se da je to zaista dobroćudan pas, smiren i staložen. Baš kako je pisalo u priručniku. Bio je prava beba i prava kukavica. Kad bi vani grmjelo i sijevalo, zavlačio bi se u najskrovitije kutke kuće, i drhtao od straha. Još je gore bilo za Božić kad bi vani praštale petarde i rakete. Tada je bio posve izbezumljen.



Za razliku od Aske, koja je voljela trčati za letvicom i nacukavati me za rukav, Dark se jako volio hrvati. “Navalio” bi na mene, “oborio” me na pod, i tada bismo se hrvali. Pri tom je strahovito režao, i puštao je tako strašne glasove, da bi neupućeni mislili da će me pojesti zajedno s papučama. Ali od toga ništa. Nikad, baš nikad, nije zagrizao tako da bi me zaboljelo, a kamoli da bi me povrijedio. Sve je to bila igra u kojoj je uživao, a i ja sam mu malkice pripomagao.



Jako je volio goste. Svako, tko bi nam došao u goste, morao bi proći njegovu proceduru upoznavanja, prihvata i pozdrava. Digao bi se na stražnje noge, a prednje bi svakom gostu stavio na ramena, i nježno ga dodirnuo njuškom u čelo. Neki to nisu voljeli, pa smo te tri godine, koliko smo imali Darka, imali manje gostiju. Ali, nije nam bilo krivo. Uglavnom su nas tada izbjegavali oni koji ne vole životinje.



Jesmo li loše izabrali? Ne mislim na frizuru supruge nego na psa.

O Darku ima još. U slijedećoj pričici.

Darkovo šesto osjetilo
ili možda nešto drugo

Dark je imao naročitu sposobnost. Sposobnost da razlikuje subotu i nedjelju od radnog dana. Tu osobinu jednostavno ne znamo protumačiti. On je ZNAO kada je subota i nedjelja, a kada je radni dan.
Do onog nezgodnog događaja s onim malim izazivačem Darka bismo radnim danom šetali poslije podne, nakon povratka s posla, malo supruga malo ja. Subotom i nedjeljom šetao bih ga ja i to ranom zorom, prije svitanja. Radnim bi danom mirno prespavao moj odlazak na posao, ali subotom i nedjeljom nije bilo šanse da spavam do zore. Već prije svitanja došao bi u našu spavaću sobu (svi naši psi spavaju u dnevnom boravku i slobodno se kreću po kući), i nježno, ali i dovoljno odlučno gurkao me njuškom, sve dok se ne bih probudio.
Tada bismo Dark i ja šetali po okolici, dok bi svi drugi spavali. K'o mračnjaci.
Sigurno je da nije mogao imati kalendar u glavi, ali ipak je razlikovao radni dan od subote i nedjelje. Možda po nekim zvukovima izvana. Tko zna po čemu. To sigurno nikada ne ćemo saznati. A on nam to nije znao ili nije htio reći.
Još uvijek pokušavamo odgonetnuti po čemu je Dark znao kad je subota i nedjelja a kada je radni dan. I to rano ujutro prije svitanja, kad se jedino pijevci javljaju. A oni kukuriječu jednako radnim danom kao i nedjeljom.
Jako je volio te rane šetnje subotom i nedjeljom. Kao i ja. Tada bi me dugo vodao poznatim i nepoznatim stazama. Sve dok se ne bi posve razdanilo. Poslijepodnevne bi šetnje obično jako skratio i iza prvoga ugla odmah bi zavrnuo ravno doma.
Dalje ne bih pisao jer je tužno. Darka smo morali dati uspavati. Imao je tumor na mozgu, i bilo nam je teško gledati ga kako pati. Nažalost bilo je neizlječivo.

I evo novog odgovora. Kad bismo birali psa, rotvajler bi sigurno bio među pasminama koje bismo izabrali. I izabrali bismo dečka. Po uzoru na Darka.



Ali nismo mogli birati. O tome čitajte u slijedećoj priči.

Priča o Arniju
ili tajanstvenom psu iz šume

Arnija smo pokupili s ulice jedne subote poslije podne ovoga ljeta, nakon što su nam susjedi dojavili da već nekoliko dana u susjedstvu luta nečiji pas. Pojavio se na rubu šume iznad naše kuće. Prvi ga je spazio naš susjed i dalekozorom ustanovio da je to velik pas i treba biti oprezan. Kasnije smo ustanovili da pas baš i nije bio tako velik, ali u usporedbi s njihovom maltezericom susjedu se činio ogromnim. Naročito kad se gleda dalekozorom.
Pas bi se malo pojavio, pa se malo povukao u šumu. Kao da izviđa je li na pravome mjestu. Tako smo se nekoliko dana igrali skrivača. Susjed s dalekozorom bi ga opazio i digao “uzbunu”. Dok bi se mi drugi sjatili, pas bi nestao. Već smo pomalo prestali vjerovati u postojanje psa iz šume i zbijali šale na susjedov račun. Da umjesto malih bijelih miševa vidi velikoga crnog psa. I to kroz dalekozor.
Sve dok se pas nije odvažio i spustio na ulicu do naših vrata. Glad je vjerojatno učinila svoje. A možda je psić ustanovio da su mu dali pravu adresu. Adresu našega azila gdje će sigurno biti zbrinut.
Prva ga je spazila susjeda, prava vlasnica one male maltezerice, supruga gospodina s dalekozorom. I odmah se skupilo društvo znatiželjnih susjeda. Tajanstveni pas iz šume bio je stvaran.
I, tu pred njima veselo maše repom.
Ali, zagonetka je visjela u zraku. Čiji je psić? Odakle je došao? Koje je pasmine? Koliko je star?
I jasno, samo od sebe, nametnulo se pitanje: što s psićem? Moja je supruga tada pozvala mene. Ono kao, više ljudi više zna. A stvar je bila jasna k'o Sunce. Psa ćemo zbrinuti mi. Po običaju. Privremeno, dok se ne nađe pravi vlasnik ili dobar udomitelj.



I tako se pas našao u našem dvorištu. Odmah smo se sprijateljili. Hranu je samo gutao, nije je ni žvakao. Očito, bio je vrlo gladan. Bio je to štenac star oko 6 mjeseci. To su kasnije procijenili stručnjaci. Točnije naša veterinarka. Po zubima.
Kako ima dugu dlaku bio je pun čičaka, pa smo ga prvo morali mjestimično ošišati. Potom smo ga lijepo okupali i očešljali. I od tajanstvenog psa iz šume ispao je prekrasan štenac s velikom glavom, pokriven bogatim i mekanim crnim krznom.
Ponovno smo, po ne znam koji put, listali naš kinološki priručnik, i smišljali priču za potencijalnog udomitelja. Da vidimo koje bi pasmine mogao biti. Jasno je da mora biti čistokrvan.
Potencijalni udomitelji tada lakše progutaju priču kako smo došli do psa i zašto za psa nemamo papire.
I našli smo. Po fotografiji iz našega kinološkog priručnika štenac je pljunuti Briard. Doduše ovome našemu falilo je nešto krzna koje smo zbog čičaka morali odrezati i skratiti, ali nije bilo sumnje, tajanstveni pas iz šume je francuski brijarski ovčar. Kasnije smo saznali da su to u nas vrlo rijetki psi.
E, sada će s pričom biti mnogo lakše. Recimo: “Prometna nesreća na obližnjoj autocesti, vlasnici Francuzi poginuli, pas ostao sam i nezbrinut”. Možda prođe.
No zagonetka je ipak ostala. Kako je tako rijedak pas dolutao iz šume, a ne iz mjesta. Vjerojatno ga je netko šutnuo pred odlazak na godišnji odmor, ili izbacio iz auta na cesti u šumi iznad naše kuće, da ne bi našao put kući. Nije imao ogrlicu niti je sobom donio bilo kakve dokumente o svojemu porijeklu. A bio je premlad da nam o tome išta kaže.
Ipak, prvo smo pokušali naći pravoga vlasnika. U našem je gradu običaj da se obavijest o izgubljenom ili nađenom psu ostavi u veterinarskoj stanici, kod one mlade veterinarke koja je spasila Bubu. Ali tamo nitko nije tražio takvoga psa. Čak što više, u stanici nisu znali ima li netko u okolici brijara.
I počela je potraga za vlasnikom ili udomiteljem putem Interneta. Ali jok, nitko niti se javio da je izgubio takvoga psa, niti da ga želi. Ipak, jedna je mlada dama pokazala zanimanje za psa kao poklon svojoj prijateljici. Ali javila se samo jednom.
U međuvremenu smo ga dali cijepiti protiv svega i svačega, očistili od buha i nametnika, i čekali hoće li se netko javiti na brojne oglase, koje smo odaslali na sve strane.
Kako je vrijeme prolazilo, ustanovili smo da je psić prijenosnik opasne bolesti od koje neki ljudi mogu lako oboljeti. Ni moja supruga ni ja na tu bolest nismo imuni. Nije prošlo ni tjedan dana, i već smo oboje bili akutno oboljeli. Bolest se zove “uvlačenje pod kožu”. Psić se posve udomaćio i osvojio nas.
Odlučili smo zadržati ga!!! Pa makar pravi vlasnici i ne bili Francuzi.
Dali smo mu ime Arni. Neka bar zvuči francuski kad je prema svim znacima francuski briard.
Dobio je pravu ogrlicu, ogrlicu protiv nametnika, markicu i pseći pasoš na ime Arni.
Ostali podaci: procijenjena starost je 6 - 7 mjeseci, svi zubi novi, i na broju, prekrasni bijeli, težina 17,60 kg i visina cca 50 cm.

I tako je naša Buba, neplanirano, dobila društvo. Nije baš bila oduševljena. Nije ni čudo. Do sada je bila ljubimica i jedinica, a sada se u kuću uvalio neki čupavac s ulice. Još gore, iz šume. I ponaša se kao da je doma.

Sada imamo dva psa. I pročitali ste kako smo ih izabrali. Buba je križanaca križanac, a Arni je izgleda plemenitoga roda. A možda je lažni brijar. I ne bismo se od njih rastali, pa bili pravi ili krivi. Naši su. Jer tako je moralo biti.



I evo, prije nego započnem s novim pričama, da završim priče o tome kako smo izabrali našega ljubimca zadnjom pričom s malo drugačijim naslovom.

Arni i Buba
Dva psa i dvije kosti

Arni i Buba već se posve dobro slažu. Tu i tamo Buba zareži na Arnija, ali mislimo da je kritično prošlo. S hranjenjem imamo i dalje problema, pa ih hranimo odvojeno. Svako se žuri pojesti svoj obrok, pa onda trči na onu drugu zdjelicu. Možda je tamo bilo nešto ukusnije. Točno znaju koja je čija. Zanimljivo je, da je od dolaska Arnija i Buba počela više jesti. Ona je prije sama svela svoju prehranu na jedan obrok dnevno, a sada, uz Arnija hoće i tri.
Jučer smo im dali da se zabavljaju, svako sa po jednom kosti. Buba takve kosti nije htjela žvakati a sad je kost prihvatila. Za inat Arniju. Ipak nakon nekoliko minuta napustila je žvakanje kosti. Baš joj se i nije žvakalo.
Arni je međutim nastavio sa žvakanjem. Kad se poprilično nažvakao, ožednio je, pa se htio napiti vode. Ali to se ne može s nečim u ustima.
To je trebalo vidjeti. Nervozno je švrljao dvorištem i tražio mjesto gdje da sakrije kost. Najzad je odlučio da će biti najsigurnije ako kost zakopa. Iskopao je rupu, stavio u nju kost i zatrpao njuškom. Ali pola kosti ostalo je viriti izvan rupe. Sada je kost ponovno izvadio i pokušao isto s novom rupom. I tako nekoliko puta. Kako mu nikako nije uspjelo zakopati kost, a bio je žedan, najzad je kost jednostavno ostavio. E, sada se žvakanje kosti odjednom dopalo Bubi, pa je dohvatila Arnijevu kost i počela je slavodobitno žvakati. Za inat Arniju.
Arniju smo, kad se napio, dali onu kost koju je Buba ostavila, pa smo tada imali dva psa, koji jedan pokraj drugoga žvaču svako svoju kost. Arni s uživanjem. Buba preko volje. Tek toliko da i ona nešto žvače.